Miloš Crnjanski o Vilijemu Blejku

Sto godina od onog večera kada je umirao, pevajući na samrtnoj postelji još pesme, dok ga je žena gledala zadivljena i uplakana. – „ Nisu moje, nisu moje“- šaputao je. – Ovaj Kelt, sugrađanin Miltonov i zemljak Šekspirov – kako ga Svinbern naziva – svakako je uz Šelija najmutniji i najanđeoskiji od svih engleskih liričara. Sin zanatlije i sam ubogi zanatlija celog svog života, crtač i slikar. Blejk je imao upaljeno svetlu reč, ali razlivenu rečenicu, kao da se posle crtanja oštre gotike Vestminterskog samostana, napijao Svetog pisma do bunila. Asket i senzualan, u isti mah, živeo je u vizijama i predlagao bigamiju. Nepoznat i nepriznat, u siromaštvu, mrsio je svojim prstima raskošnu razlivenost svojih mističnih poema. Zaluđen dahom Slobode u danima francuske velike revolucije, tražio je dodir s levičarima Londona, da ipak, celog života, ostane sanjalo, nesiguran, kao mesečar (An Island in The Moon). Neka bi, kao podstrek, povodom stogodišnjice njegove smrti, stajale ovde zabeležene tri vanredne rečenice iz njegovog Venčanja Neba i Pakla:

„To što je sad vidno, bilo je nekad samo zamišljeno.“ – „Stvaranje jednog cvetića rad je vekova.“– „Put razvrata vodi u dvorac mudrosti“.

Miloš Crnjanski o Vilijemu Blejku povodom stogodišnjice njegove smrti 1927. godine.

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *