Marko Tomaš: Zašto nisam revolucionar?

foto: Milena Goševski

Zato što dolazi jesen. Zato što nisam raspoložen za krvoproliće. Zato što ne želim uspostaviti bilo kakvu diktaturu. Zato što je bolje igrat se sa psom, nego stvarati nove zablude. Zato što previše volim život makar i u ovakvom svijetu. Zato što znam da svijet treba biti bolji ali ne želim preduzeti baš ništa u vezi toga. Zato što ne želim držati pridike bilo kome. Zato što sunce ima plan. Zato što rijeka ima plan. Zato što ulice u ponoć postanu tihe i skrivaju samo one najneutješnije. Zato što sve na trenutk zamiriše na djetinjstvo, na školski sendvič, na novu školsku torbu. Zao što treba paziti preko ceste. Zato što i ptice znaju kako živjeti, a čovjek misli da treba revoluciju. Zato što mi se gadi sve što je ikada usustavljeno. Zato što je toliko napora uloženo u to da živimo u kaosu. Zato što nisam patriota. Zato što nisam zahvalan za žrtve koje je itko podnio da bismo danas živjeli u kolonama koje hodaju u krug, od jednog do drugog pogroma. Zato što smo svi prograni. Zato što smo izbjeglice u vlastitim gradovima. Zato što smo prognani u sebe daleko jedni od drugih. Zato što živimo u prokletim državama. Zato što ne postoji prokleta zemlja. Zato što je Island okovan ledom. Zato što nikoga ne shvatam. Zato nemam snage ni biti prijatelj kakav želim biti. Zato što sam bespomoćan. Zato što bih volio da sam religiozan i da vjerujem spasitelja. Zato što mi se gade zastave. Zato što ne želim kreirati uniforme. Zato što prezreni neće ustati. Zato što je čovjek rob. Zato što je čovjek diktator iz osvete. Zato što bih volio da sam druga vrsta zabavljača, svećenik na primjer. Zato što sam kukavica. Zato što često kad legnem u krevet poželim da se ne probudim. Zato što ništa nije tako jednostavno. Zato što sam zbunjen kao bilo tko drugi. Zato što nikada nisam naučio jahati niti skijati. Zato što nemam svoju brodicu. Zato što ne vozim automobil. Zato što ne mogu pobjeći od svojih opsesija. Zato što često zaboravim koje su to moje opsesije. Zato što nemam pojma zašto bi to ikoga zanimalo, a ipak pišem. Zato što sam očito očajan. Zato što želim da mi svi ljudi budu prijatelji. Zato što želim da svi ljudi nestanu sa lica zemlje. Zato što volim svoju obitelj. Zato što bih voleo da sam nastao sam za sebe, ni od koga. Zato što nisam beskućnik. Zato što bih to mogao postati. Zato što ne delim uvjerenja ni sa kim koga sam ikada upoznao. Zato što mislim da se uopće ne trebamo slagati da bismo živjeli jedni pored drugih. Zato što se moramo slagati da bismo živjeli skupa. Zato što je sve ovvo običan bućkuriš koji previše podseća na definiciju ljudske duše. Zato što je ovo logor. Zato što je jedino što možemo smisliti druga vrsta logora. Zato što ćemo tamo strpati nekoga tko nam je mogao biti prijatelj. Zato što ćemo tamo mučiti nekoga tko nam je mogao postati ljubavnik. Zato što svaki put kad kažeš da me voliš to zvuči kao oproštaj. Zato što je to jedina stvar koja mi je bitna.

Marko Tomaš, Kolodvori paranoje

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *