Meša Selimović: Derviš i smrt

Ohrabrila me je misao na tog buntovnika, obuzela me je neodoljiva potreba da se krećem, da nešto učinim, osjećao sam zdrav nemir i uzbuđenje: sve je moguće, sve je nadomak ruke, samo se čovjek ne smije predati. Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kada se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobjediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji. Smišljao sam smjele podvige, otkrivajući ne jednu mogućnst za pravu hrabrost, pripremao lukavstva kojima neće odoljeti ni najveća opreznost, uzbuđen i pokrenut sve više što sam sigurnije osećao u dubini srca, u teško dostupnim vijugama mozga, da je se to prazna mašta. Ne, nisam svjesno mislio o tome, nisam licemjerno grijao na srcu dva suprotna htijenja. Moja misao je bila nepodijeljena, i iskreno sam se trudio kako da pronađem najbolji način da oslobodim brata. I to sve iskrenije i sve življe, kažem, što se negde u mojoj nutrini, kao nejasan šapat iz mraka, kao izvjesnost o kojoj se ne govori i ne misli ali je prisutna, sve više utvrđivalo uvjerenje da poduhvat ne može uspjeti…

Ahmed Nurudin