NIN-ova nagrada za najbolji roman u 2018.

Kao i prethodnih godina Džabaletan vam među prvima, ako ne i prvi, kritički predstavlja roman godine po izboru NIN-ovog žirija. Tekstove o ranijim dobitnicima možete naći na našem sajtu.

Za roman godine u 2018. proglašena je knjiga Vladimira Tabaševića Zabluda svetog Sebastijana, u izdanju Lagune. O pobedniku je odlučio žiri u sastavu Tamare Krstić, Ivana Milenkovića, Branka Kukića, Marjana Čakarevića i predsednika žirija Zorana Paunovića.

Ninova nagrada

Roman Zabluda svetog Sebastijana je priča o ratu, o žrtvama jednog sveta koji se raspada u atmosferi beznađa, o traumama kolektivnim i pojedinačnim. O tome da li su naša dobra dela zaista dobra, ili u stvari nisu et cetera. U svakom slučaju, bez obzira što smo naučili da NIN-ova nagrada ne znači i da je roman zaista kvalitetan, kao i to da vrlo često i ne ode u prave ruke, ove godine je žiri prevazišao sve granice, dodeljujući nagradu nečemu što se i ne može svrstati u književnost.

Roman je pisan pretenciozno i stoga je površan. Nema kraja ni početka. Nema jasne radnje. Natrpan je svim i svačim. Deluje kao da ga je pisalo razmaženo dete koje ne zna šta će sa sobom. U savremenoj književnosti neki bi rekli da roman i ne mora da ima jasnu radnju, i da je to prevaziđen koncept. Svakako da bi se složio da roman danas ne mora da ima jasnu i preciznu radnju kao u klasičnom romanu ali isto tako roman ne može biti ni buncanje bez ikakvog reda i poretka. Mora postojati neka visprena nit koja čini celovitost nekog dela. Ona ne mora biti uočljiva na prvu loptu ali se veštom rukom pisca i pažljivim čitanjem čitaoca pojavljuje kao vidljiva nit. Ovde takva nit ne postoji.  

Povrh svega, ovde nedostaje maštovitosti u toj praznoj igrariji. Maštovitost donekle postoji ali ona je toliko retka da je prevelika žrtva čitati celo delo zarad jednog ili dva pasusa. Muke svetog Sebastijana postaju pravi melem za telo i dušu, u odnosu na muke čitaoca ostavljenim nasamo za ovim kvaziartističkim tekstom. Tu dolazimo do još jedne mane, u pitanju je imitacija nekog intertekstualnog i polisemantičkog dela. Nema ovde ništa sem pretenciozne imitacije. Artističkog pozeraja. Ali bez art-a, ostaje samo poza. Ovoj knjizi nedostaje dubine i intelektualnog vladanja jezikom za tako nešto. Autor mora posedovati zrelost i veliku veštinu. Ovde to nije slučaj. Za čitaoca sa malo profilisanijim ukusom, podvala je više nego očigledna.

Nažalost, autor ovog romana je veoma posvećen skribomaniji i ambiciji da postane etablirani pisac. Nažalost, kažem, po čitaoce. Njegova prethodna dva romana su bili u užem izboru za NIN-ovu nagradu prethodnih godina. Već uveliko prihvaćen od strane publike i prigrljen od strane žirija i kritike, samo mu je nebo granica. Izgleda da je u stanju da izbacuje roman godišnje, pa tako marljiv i nezaustavljiv ima potencijal da postane nova književna ikona već ionako siromašnog književnog neba u Srbiji.

Niče je jednom rekao: još jedan vek ovakvih čitalaca i književnost će biti mrtva…

I bio je u pravu.

SturmunDDrang

Leave a Reply

Your email address will not be published.